Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više mjeseci, kako sjednem za neki stol, čujem kukanje. Žale se ljudi na novac, na cijene, na penzije, na situaciju ovdje ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju...Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je ljepše da se zatvorim u svoju sobu...da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo vjerujem, đavo ga odnio, da na svijetu ima i lijepih stvari... A ima ih. Vjerujte.